Klarinet je drveni puhački instrument kojeg nalazimo u simfonijskom orkestru uz ostale drvene puhačke instrumente: flautu, obou i fagot. Na vrhu instrumenta nalazi se usnik s pričvršćenom jednostrukom trskom, koja pod strujom zraka vibrira te tako nastaje ton (slično „sviranju“ na vlati trave). Klarinet ćemo osim po crnoj boji, lako prepoznati po proširenju u obliku zvona koje se nalazi na donjem kraju instrumenta. Izumio ga je oko 1690. godine Johann Christopher Denner, usavršivši tadašnji instrument Chalumeau (šalmo). Klarinet je instrument širokog raspona tonova (od e malog do c4). Njegovi duboki tonovi zvuče tamno i zaokruženo, srednji registar toplo i nježno, a u visokom registru je prodoran poput operne dive. Ova svestranost klarineta brzo mu je osigurala mjesto u simfonijskom i opernom orkestru u 18. stoljeću, a nedugo nakon toga počinje se koristiti i kao solističko glazbalo pa danas imamo mnoga djela napisana za klarinet. Najpoznatije od njih je Koncert za klarinet i orkestar velikog W. A. Mozarta, koji u jednom od pisama svome ocu piše: „Kada bismo barem u našim orkestrima imali više klarineta!“ Mozartovu oduševljenost klarinetom dijelili su kasnije i skladatelji romantizma koji su mu posvetili mnoga solistička i komorna djela u 19. stoljeću. Klarinet se dalje tehnički usavršavao, čemu su najviše doprinijeli klarinetisti i skladatelji pariške škole, koji su pisali mnoge udžbenike i djela za klarinet.
U prvoj polovici 20. stoljeća, pojavom jazza, klarinet dobiva novu ulogu u povijesti glazbe. Klarinet kao instrument različitih tonskih i izvrsnih tehničkih mogućnosti postaje dominantan u malim jazz sastavima i big bendovima, posebno zahvaljujući glazbenicima – klarinetistima od kojih je svakako najpoznatiji Benny Goodman, o kome je čak smimljen i film!
Klarinet nalazimo i u narodnoj glazbi; neizostavan je folkloru alpskih zemalja (npr. u polkama), te u židovskom (klezmer) i romskom folkloru.